Grad blizak i dalek
Spomen Padove u vezi s Marulićem podsjeća na neriješena pitanja i trajno prisutne nedoumice. Je li mladi Splićanin, završivši školovanje u komunalnoj humanističkoj školi rodnoga grada, otišao na studij? Često se čuje pretpostavka, izrečena s manje ili više opreza, da je studirao u Padovi, Nažalost, niti u Marulićevim djelima, niti u padovanskim arhivima nije dosad pronađen nikakav trag o tome. Jedini prostor za padovansku tezu ostavlja, makar neizravno, jedna malo spominjana okolnosti: uočljivo je, naime, da se u aktima padovanskog učilišta za 15. st. spominje razmjerno malen broj studenata iz Dalmacije, što se objašnjava činjenicom da mnogi od njih doduše jesu pohađali nastavu, ali nikad nisu završili studij, tj. nisu polučili akademski stupanj doktora (podatci o tim nesvršenim studentima nepovratno su propali, s iznimkom dvaju godišta: 1498. i 1499). Je li se i naš Marulić sedamdesetih godina nalazio među onima koji su pohađali nastavu, ali studij iz nepoznatih razloga nisu okrunili diplomom? Pretpostavka je to koju ne možemo prihvatiti zdravo za gotovo, ali možda je ne bi trebalo ni posve odbaciti.
U svojim djelima Splićanin spominje Padovu samo jednom (Institucija, 5,10), pripovijedajući o smrti sv. Ante: ističući da se svetac štuje u padovanskoj bazilici, on ga ipak naziva Antonius Hispanus. No posve je sigurno da ime sveučilišnoga sjedišta mletačke države nije za Marulića moglo biti puki zemljopisni pojam, već i zbog toga što je u Padovi studiralo više njegovih sugrađana i prijatelja (Kristofor Papalić i Jerolim Cipiko, Frane Božićević), ali i neki članovi njegove obitelji: godine 1474. naslov doktora obaju prava (doctor in utroque iure) stječe Juraj Marulić, a godine 1475. spominju se “izvrsni student umijeća Nikola pok. Balcija Marulića iz Splita”, kao i Dujam, njegov brat. Svi su oni stanovali obiteljskoj kući u Padovi, kojoj je vlasnica bila njihova majka Magdalene Marulić, udovice pok. Balcija.
Te podatke, kao i mjesto gdje se kuća nalazila, sačuvli su nam sudski zapisnici o sporu koji je Margareta oko 1480-82. vodila s padovanskim tiskarom (impressor librorum) Nicolom Catellanom. Sudske rasprave odvijale su se u Splitu, a među sudcima nalazimo i – Marka Marulića! Doznajemo i gdje se nalazila Magdalenina kuća: u području crkve sv. Sofije, u neposrednoj blizini crkve, u istočnom gradskom predgrađu. Crkva sv. Bartolomeja nalazila se uz Via Altinate, na području današnje Via Cassan (br. 5, 5a, 5b). Iako su moderne građevine sasvim promijenile izgled toga područja, do danas su sačuvana su monumentalna Porta Altinate s obrambenom kulom (13. st.) i crkva sv. Sofije (12. st.).
Iako je Marko iz prve ruke bio upoznat sa sporom Magdalene Marulić i Nicole Catellana, pa je zasigurno znao za obiteljsku kuću u Padovi, to nam ne pomaže u rješavanju zagonetke njegova eventualnog boravka u tom gradu (možemo tek pretpostaviti da je, ako je ondje ikad bio, i sam stanovao u Magdaleninoj kući). Jedini nešto konkretniji trag mogli bismo vidjeti u jednom Marulićevu autografskom rukopisu, koji sadrži njegov Dialogus de Hercule i De Veteris instrumenti uiris illustribus commentarium (čuva se u Biblioteca Vallicelliana u Rimu): na početku kodeksa nacertan je tzv. carro carrarese, tj. amblem obitelji Carrara, koja je Padovom vladala do 1405, kada je njezinu vlast skršila Venecija. Taj je amblem i danas vidljiv na freskama u padovanskoj Reggia dei Carraresi, koju je sredinom 14. stoljeća Ubertino da Carrara podigao u neposrednoj blizini stolnice. Freske s prikazom kola i danas mogu vidjeti u prizemlju, u tzv. Anticamera dei cimieri. Možda je il carro carrarese Maruliću bio poznat iz kakva drugog izvora, a ne upravo sa zidne slikarije, no dok se taj eventualni drugi predložak ne utvrdi, moramo računati s mogućnošću da je pjesnik posjetio Padovu i osobno vidio freske.
U potrazi za Marulićevim tragovima u Padovi neće nam pomoći ni posjet staroj sveučilišnoj zgradi, slavnom Palazzo del Bo. Naime, veliku građevinu zvanu Hospitium bovis (otud današnje ime) gradska je uprava kupila i preuredila za sveučilišne potrebe tek 1493. godine. Uzalud bi bilo tražiti Markovo ime među natpisima na grbovima koji ispunjaju trijemove i dvorane Palazzo del Bo: običaj da rektor i njegovi pomoćnici, konzilijariji, nakon isteka dužnosti daju izraditi grbove i postaviti ih na zidove uveden je tek 1542, a trajao je do 1688. Ipak, među desetcima grbova s hrvatskim prezimenima jedan će s razlogom privući našu pozornost. Nalazi se u donjoj loži Palače, na južnom zidu, a potječe iz godine 1633: na njemu se čita ime Nikole Marulića, dalekoga potomka našeg Marka (NICOLAVS MAROLVS SPALATENSIS DALMATA). Nikola Marulić posvjedočuje da su pripadnici obitelji i u kasnijim stoljećima studirali u Padovi, ali i da nisu zaboravili slavnoga pretka: u popisu Nikoline knjižnice, sastavljenu 1663. u Splitu, zabilježen je i “L’Euangelistario di Marco Maruli”.
Iako neizravne, Marulićeve veze s Padovom nisu bile malobrojne. Uz već spomenutoga tiskara Nicolu Catellana, osamdesetih godina 15. st. u Marulićevu su se gradu nalazi Antonino Olzignano iz Padove, kancelar splitske komune, kod kojega je pjesnikov ujak Ivan (Zanci) Alberti pohranio svoju oporuku, a oko 1500. u Splitu je padovanski pravnik i pjesnik Doimo Olzignano. U to je doba u Trogiru i u Zadru djelovao kao magister humanitatis ugledni padovanski humanist Palladio Fosco (Palladio Negri, Palladius Fuscus, 1450-1520). U svoje djelo o istočnoj obali Jadrana, De situ orae Illyrici (Opis obale Ilirika, oko 1508) Palladio je uvrstio i opis Splita iz kojeg se može zaključiti da je taj grad i posjetio. Nema podataka o tome da su se on i Marko osobno susreli, ali znamo da su imali zajedničke znance i prijatelje (Gilberto Grineo i njegov sin Marco Antonio; Koriolan Cipiko i njegov sin Alviz). Svakako, Palladiovo ime Maruliću je blisko: pišući vlastite komentare uz Katulove pjesme, Splićanin se uvelike služio komentiranim izdanjem Katula što ga je padovanski humanist objavio u Veneciji 1496.
Iako odgovor na pitanje o Marulićevim boravcima u Padovi ostaje u području pretpostavki i nagađanja, sa sigurnošću možemo reći da je njegovo ime tu bilo poznato a njegova djela čitana: padovanske knjižnice danas posjeduju 16 starih Marulićevih izdanja, od kojih su neka raritetna (najviše ih je se čuva u Biblioteca del Seminario Vescovile).
