Knjige, poslovi, prijatelji
Marulić je u grad na lagunama dolazio morem: znamo to zahvaljujući škrtim, ali dragocjenim arhivskim podatcima, u kojima se bilježi da je brodom vozio u Veneciju na prodaju vino, suhe smokve i sukno. Pristaništve za lađe s istočnog Jadrana bila je dakako Riva degli Schiavoni, pa je to prva točka na kojoj možemo pratiti njegove tragove u metropoli Mletačke Republike. No osim radi trgovine, Marulić je onamo odlazio i radi javnih poslova: još 1473. održao je govor u čast dužda Nicolòa Marcella (danas izgubljen). Pri tom nije nevažno da je Marulićev ujak Ivan (Zanci) Alberti 1447. godine uzeo za ženu Nicolòovu nećakinju Mariju, kćer Pietra Marcella, brata budućega dužda.
Sljedeća je postaja našeg obilaska Trg svetog Marka i duždeva palača, u koju je Marulić možda zalazio kao predstavnik svoje komune (bio je ovlašten da pred duždem zastupa splitske plemiće u sporu s bivšim splitskim nadbiskupom Zanettin-om Dacre-om). U to doba slavni se trg umnogome razlikovao od prizora koji nudi današnjem posjetitelju: nasuprot duždeve palače nije bila dostojanstvena građevina knjižnice Marciane, nego vrtovi, skladišta i pekarnice; još nisu bile izgrađene ni Procuratie nuove (s južne strane trga), dok je na istočnom kraju Procuratie vecchie Mauro Codussi 1496-99. podigano Torre dell’ Orologio. Kroz vrata ispod sata ulazi se u Mercerie – niz uličica što povezuju Tg. Sv. Marka i Rialto. Oduvijek glavna arterija mletačke trgovine, ta je četvrt u Marulićevo vrijeme bila glasovito knjižarsko središte, u koje je sigurno navraćao i splitski humanist, kako bi nabavio nova izdanja klasika za svoju bogatu kućnu knjižnicu. Početkom 16. stoljeća u Merceriama se nude i Marulićeva djela: u kolofonu prvog izdanja njegova hrvatskog epa Judita stoji: “In Vinegia per Guilielmo da Fontaneto de Monteferrato ad instantia de maistro Marco librario al signo del libro. Nel anno del Signor M.D.XXI. Adi .xiii. Agusto. Linclito Antonio Grimano Principe uiuente.”, a na naslovnici: “Prodaju se u Bnecih u Marcariji, u štacunu ki darži libar za sinjao.” Za života (zapravo: u trinaestak posljednjih godina života) Marulić je u Veneciji objavio devet izdanja svojih djela (deseto, koje je već bilo u pripremi, izišlo je nekoliko mjeseci nakon njegove smrti): De institutione bene uiuendi per exempla sanctorum, 1507 (dva izdanja); Quinquaginta parabolę, 1510. i 1517; Euangelistarium, 1516; De humilitate et gloria Christi, 1519; Judita, 1521, 1522. i 1523; Dialogus de laudibus Herculis, 1524. Posve je dakle razumljivo da je splitski pisac uspostavio brojne dodire s mletačkim nakladnicima, tiskarima, mecenama itd. Jedan je najistaknutijih među njima bio je Jacopo Grasolario (poslije 1450-1534), kanonik i vikar crkve Sv. Marka, kancelar mletačkog Senata i notar. Sačuvana su četiri Marulićeva pisma Grasolariju, pisana na latinskom, iz kojih doznajemo da je taj ugledni posredovao u objavljivanju Marulićevih djela pa čak i financirao njihovo tiskanje. I među adresatima Marulićevih posveta nalazimo tri ugledna Mlečanina: Francescu Consortiju, kantoru crkve sv. Marka, nakladniku i tipografu, posvetio je Evanđelistar; Agostinu da Mula, mletačkom senatoru i “konzulu Dalmacije”, kristološku raspravu De humilitate et gloria Christi; no najglasovitiji je među njima kardinal Domenico Grimani (1461-1523), humanist i kolekcionar umjetnina i rukopisa, vlasnik možda najveće privatne knjižnice u Europi s kraja 15. st. Marulić ga po svoj prilici nikad nije osobno susreo, ali mu je posvetio svoje najambicioznije književno djelo, latinski ep Dauidias (u gotovo 6800 heksametara).
Popis Marulićevih mletačkih veza time nipošto nije iscrpljen: među njegovim prijateljima nalazimo još uvijek zagonetnoga Francesca Giulianija (ili Zulianija) te padovanskoga kanonika, apostolskog protonotara i nadbiskup Krfa Cristofora Marcella († 1527). S osobitim štovanjem i zahvalnošću Splićanin u svojim pismima spominje Girolama Trevisana (oko 1450-14523), opata cistercitskoga samostana sv. Tome na otočiću Torcellu. Našem popisu mogli bismo pridodati i imena mletačkih nakladnika i tiskara zaslužnih za objavljivanju ranih izdanja Marulićevih djela (Bernardino Benalio, Petrus Lichtenstein, Giacomo Penzio, Lorenzo Rosis, Melchiore Sessa, Bernardino Vitali itd.), kao i mletačke uglednike što ih je upoznao u svojem rodnom gradu: splitske knezove Zuan Antonia Dandola, Francesca Celsija i Zuan Battista da Molino, nadbiskupe Bartolomea Averoldija i Bernarda Zanu, itd.
Dakako, veza s metroplom bili su i splitski prijatelji “na privremenom boravku” u Veneciji: Marulić se dopisivao s Jerolimom Cipikom, splitskim arhiđakonom i adresatom Institucije, koji je u Mlecima pomagao oko tiska Marulićevih djela. Završivši svoju Juditu, pjesnik nije odolio a da mu se ne pohvali:
Fatto ho una opereta in lengua nostra materna, per rima, distinta in sie libri, nela qual se contien la historia de Judit et Olopherne, fecila questa quadragesima passata et la dedicai a misser lo Primicerio nostro. Conposta è more poetico, venite et vedetila, direte che anchora la lengua schiava ha el suo Dante. Troppo presumere me fa baldanza che ho con vui. Iterum valete.
Izradio sam jedno djelce u stihu na našem materinjem jeziku, podijeljeno u šest knjiga, koje sadrži historiju o Juditi i Holofernu. Dovršio sam ga ove prošle korizme i posvetio našem gospodinu kanoniku prvopojcu. Sastavljeno je na pjesnički način, dođite i pogledajte ga, reći ćete kako i hrvatski jezik ima svojega Dantea. Smjelost koju osjećam kada sam s Vama čini da se mnogo precjenjujem. Još jednom budite pozdravljeni. (Jerolimu Cipiku, koji boravi u Veneciji, 19. VII. 1501; preveo Miloš Milošević)
Ugled u mletačkim intelektualnim krugovima Marulić je stekao još kao mladić, vjerojatno zahvaljujući spomenutom govoru u čast dužda Marcella. Činjenica je da Marcantonio Coccio Sabellico (oko 1436-1506) u svojim Enneades navodi Splićanina među Dalmatincima koji su bili slavni za pontifikata pape Siksta IV (1471-1484). No nije to jedina Marulićeva veza sa slavnim povjesničarem Mletačke Republike: mnogobrojne podudarnosti u sadržaju, pa čak i formulacijama, između Marulićeve Institucije (De institutione bene uiuendi per exempla sanctorum, Venecija, veljača 1506=1507) i Sabellicovih Exemplorum libri decem (Venecija, rujan 1507) ukazuju na zaključak da se Sabellico služio Marulićevim djelom i prije nego što je ono bilo tiskano (iz jednoga Marulićeva pisma može se zaključiti da se rukopis Institucije već 1501. nalazio u Veneciji). Osim toga, Marin Sanudo mlađi posjedovao je (danas izgubljen) rukopis Marulićeve pjesme Panegyris ad Iohannem Antonium Dandulum.
Rukopisi i izdanja Marulićevih djela u mletačkim zbirkama svjedoče da se čitateljsko zanimanje za njih nije ugasilo tijekom sljedećih stoljeća. U Državnom arhivu (Not. Atti Jacopo Grassolario, nro. 2557) čuvaju se autografi njegovih pisama Jerolimu Cipiku i Jacopu Grasolariju, a prijepisi više njegovih djela nalaze se u knjižnici Marciana i u knjižnici Giustiniani Recanati. Od početka 16. do početka 18. stoljeća objavljeno je u Veneciji 16 samostalnih izdanja njegovih knjiga, a taj broj raste na čak šezdesetak broje li se i ulomci ili kraća djela uvrštena u tuđa ili zbirna izdanja. Takav interes nakladnika govori o postojanoj čitateljskoj potražnji, pa je sasvim razumljivo da se u Veneciji čuva, koliko je dosad utvrđeno, dvadesetak starih izdanja Marulićevih djela (a zacijelo ih ima i mnogo više). Najzastupljenija je, dakako, Institucija, koja je nakon latinske editio princeps doživjela u istom gradu čak deset izdanja u talijanskom prijevodu, i to u nepunih pedeset godina (od 1563. do 1610). U Veneciji je svjetlo ugledalo svih pet starih izdanja hrvatskoga spjeva Judita (1521, 1522, 1523, 1586, 1627), a tu se 1549. pojavio i prvi poznati prijevod jednoga Marulićeva djela: Dialogo di Maro Marullo Delle eccelenti uirtu, & marauigliosi fatti di Hercole (prevodilac, Bernardino Chrisolfo, svoje je rad posvetio “alla saggia, et dottissima Donna, Madonna Martia Chrisogona nobile zaratina”). Novo izdanje Judite može se kupiti 1633. u Mercerijama, kod tiskara i nakladnika Marca Ginammija; početkom 18. st. u knjižari Bartola Occhija na Riva degli Schiavoni kupcima je, među drugim knjigama na hrvatskom, ponuđena i Marulićeva Historia Vdovize Iudite, i Olopherna. Zabilježena je i cijena: 10 lira! Svoj prodajni katalog hrvatskih knjiga taj je knjižar objavio pod zanimljivim naslovom: Broj knjig hrvatskih jimenovanih odzdola nahodi se u butigi Bartula Occhi, knjigara na Rivi od Hrvatov. Nije na odmet upozoriti da se tu – u hrvatskom prospektu mletačkoga tiskara! – Riva degli Schiavoni pojavljuje pod nazivom Riva od Hrvatov: očito je dakle da je naziv Schiavone bio istoznačnica za pripadnike hrvatske nacionalne zajednice.
Napuštajući Veneciju nakon svojih trgovačkih poslova, susreta s prijateljima i bibliofilskih šetnji, Marulić zacijelo nije mogao ni zamisliti da će se njegova Judita, “u vershi harvacki složena”, prodavati još i dvije stotine godina nakon njegove smrti upravo na toj Rivi, koja je bila početnom i završnom točkom njegovih, i ne samo njegovih, posjeta Veneciji. Prikladno je stoga da se i ovo marulićevsko putovanje završi upravo na tom mjestu, toliko ispunjenu poviješću i toliko značajnu za putnike s druge obale – mjestu s kojeg se i pjesnikova lađa otiskivala na put natrag prema rodnom gradu.
