Frane Božićević (Franciscus Natalis, 1469–1542) hrvatski je književnik, jedan od najistaknutijih članova splitskoga humanističkoga kruga, Marulićev prijatelj i biograf. Obitelj Božićević spominje se u Splitu početkom 14. stoljeća a nakon ustanka 1398. godine dva su njezina člana primljena u gradsko Veliko vijeće.
Kuća obitelji Božićević jedna je od ranosrednjovjekovnih palača Splita kojoj dubina graditeljskih slojeva seže do antičkog vremena. Podignuta je u nastavku glavne gradske ulice (cardo), južno od Peristila. I kuća i njezino dvorište sagrađeni su na mjestu Dioklecijanovih cubicula uz crkvu sv. Andrije de Fenestris. Nasljednik znamenitog pjesnika Petar Božićević, i sam humanist trećeg naraštaja, preuredio je dvorište obiteljske palače 1552. godine, kada je izrađena renesansna kruna bunara, na kojoj se nalazi obiteljski grb s njegovim inicijalima (P. N.).
Frane Božićević vlastite je latinske stihove, koji su nastajali u rasponu od četiriju desetljeća (1497–1536), okupio u autografnom kodeksu (danas u Sveučilišnoj knjižnici u Splitu, sign. M 35). U kodeksu se nalazi i Božićevićeva prozna Vita Marci Maruli Spalatensis (Život Marka Marulića Splićanina) te još nekoliko pjesama drugih autora.
Postoji i prijepis Antonina Zaninovića iz 1930, koji se čuva u Arheološkom muzeju u Splitu (sign. 49 h 17).
Zbirka sadrži epigrame i pjesničke poslanice prijateljima, brojne političke prigodnice, ali i ljubavne elegije.
Hanibalu Luciću
- Cezar je ratnik slavan do zvijezda;
- Inah će zauvijek živjeti ponosan zbog svoje loze;
- dok je bogatstva, pamtit će se Krez;
- od zapada do istoka, od sjevera do juga slava pjeva o Hanibalu;
- što vojskovođama daje pobjeda, imućnima bogatstvo, plemićima rod –
- to pjesme daju Luciću
Frani Martinčiću, da se posveti isključivo elegijskom pjesništvu
- Venera je poslala Amora da Frani kaže sljedeće:
- »Katul, Ovidije i Gal su je štovali;
- sada nemam nikoga da je časti pjesmom;
- njezina je moć neograničena, a mora te, evo, moliti;
- obećava besmrtnu slavu, samo budi njezin pjesnik i stjegonoša.«
- I Amor te ovjenčao;
- zato se ostavi ratnih tema (o Dalmaciji, Hrvatskoj, Turcima, Mlecima);
- pjevaj o ljubavi i djevojkama, noćnim okršajima;
- to će tebi i Splitu donijeti slavu do neba.
Božićević je pisao i hrvatske stihove: u dvostruko rimovanim dvanaestercima prepjevao je Petrarkinu kanconu Vergine bella (rukopis u Arhivu HAZU, sign. IV a 31, f. 342).
Pisan alit’ molitva gospodina Frančiska Petrarke
od dive Marije bogorodice pričiste,
po Frani Božićevića u veras čestito stumačena
Kolince parvo
Divice, svitlostju sunčenom ka sivaš,
Krune Tve lipostju zvizd ures dobivaš,
Izvarsnomu toko Suncu ka draga bi
Nada svim visoko bitjem da Te obljubi,
Tvu pisan rad bih pet dostojno ja moći,
Da ne umim počet prez Tvoje pomoći,
Prez onoga, toje, ljubeć ki se stavi
U Tebi, sve moje grihe da podavi.
Sazivam sad onu ka se vazda ozove,
Divicu prislavnu, tko ju s virom zove.
Nevoljnih nevolju nigdar nis’ zabila,
Zato Te ja molju: molbi mi bud’ mila;
Čekat mi se velja, jur osuš’ ma lica,
Zasve jer sam zemlja, Ti s’ neba kraljica.
(Čitav Božićevićev prepjev dostupan je ovdje)
U Božićevićevom tekstovima nalazimo i opise užeg mu zavičaja (Splita, Klisa i Salone).
Ovaj se pak zove Split, najstariji je od dalmatinskih gradova i udaljen je tri tisuće koraka od ruševina Salone, nekoć silno raskošna palača cara Dioklecijana, a prema Plinijevim riječima najčuvenije trgovačko središte dalmatskih plemena, otoka i gradova. Sve do danas jasno se mogu vidjeti visoke zidine, stari hramovi, bezbrojni različiti i dragocjeni stupovi, podzemne dvorane, nadsvođeni prolazi, mostovi što se dižu do neba nad šupljim udubinama, natkriveni trijemovi, teatri i olovne cijevi provedene ispod zemlje. Tim je cijevima i podzemnim kanalima, uz pomoć zadivljujuće vještine i golema troška, prolazio i u Split doveden utjecao Jadro, veoma ljupka salonitanska rijeka (po kojoj su ime, kako neki hoće, dobili Zadar i Zadrani), zato da bi palača, dostojna tako znamenita cara, na obali Jadranskoga mora slavna zbog starosti i osamljenosti, bila još ugodnija, blistavija i glasovitija. (Iz Božićevićeva Života Marka Marulića i Splićanina; preveo B. Lučin)
Presvetom gospodinu, gospodinu Pavlu III, božanskom voljom vrhovnom svećeniku čitave kršćanske zajednice, o tome da će očuvanjem utvrde Klisa biti spašeni vrlo mnogi narodi koji pripadaju presvetoj vjeri. Elegija. (...) Postoji strmo mjesto u ilirskim brdima, gdje se Visoka uzdiže hrid, k zvijezdama pruža svoj vrh: Priroda vješta, moćna, darežljiva, ovome mjestu Izvrstan položaj da, zaštićen odsvud i čvrst. Čovjek nijedan mu svojom pristupiti ne može snagom, Jedva će ptica i zvijer tvrđu dosegnuti tu. Stari joj grčko ime nadješe, nazvav je Klisom, Jerbo valjano sav okolni zatvara kraj: Naime, kao što ključ zaključava zaprte dveri, Klis tako zatvara put, put tako otvara Klis. (...) Podno utvrde te nadasve je sigurna luka: Lađe bi primila sve, koliko ima ih svijet. Mirno je more u njoj jer nasuprot leži joj otok Koji stišava sav široke pučine bijes. Nije tu potrebna užad uplètena, umorne lađe Ne zadržava tu svinuti sidreni zub. Ljupko se riječno ušće po srijedi rastvara luke: Jadrovih voda spor njime se izlijeva tijek. (preveo B. Lučin)
Božićević je napisao nekoliko pjesama posvećenih Maruliću; dok je Marulić boravio u uvali Nečujam na otoku Šolti, njih dvojica su razmjenjivali poslanice u stihovima.
Kiparu koji pokušava izraditi lik Marka Marulića
Zaludan tebi je trud – da toli glasovitu mužu,
Oblikujući gips, besmrtnim učiniš lik,
Kiparu slavni! Ta živu vrlinu ne može nikad
Zanat prikazati vješt: zaludan tebi je trud!
Praksitelov će mramor i mjed se Mironova skršit,
Nestat će boje što čar dade im Apelov kist.
Trajniji trag je kojim se vremenu opire Marul,
Čija vječita riječ zvjezdani dotiče svod –
Trag kojim Maron i Homer božansko ime su stekli,
Kao i oni što sad resi ih noviji sjaj.
Ti pak, isprazan i sam, okani se isprazna posla:
Djela ruku su, znaj, podložna propasti sva.
Životodajno blago u družbi je stjecati Muza –
Blago što daje ga duh – Marul odlučio moj.
Uzvišene mu spise međ najpoštovanija djela
Svatko uvršćuje sad, čita ih svekolik svijet.
(preveo B. Lučin)
U slavu Marulićeve Davidijade
Spomen Eneide vječan na svijetu će čitavom biti,
Zvijezde će doseći glas, Marone, imena tvog.
Sumorna živjet će uvijek Tebaida poradi svojeg
Meonskog sloga; po njȏj Staciju trajan je vijek.
Jednako sjat će međ njima i divotna Davidijada:
Nisi li prvi, al ti, Marule, drugi ćeš bit!
(preveo B. Lučin)
Božićević čitatelju preporučuje Marulićev Dijalog o Herkulu:
Četverostih Franje Natalisa Splićanina. Čitaocu.
Inspiracije otajstava iz božanskih knjiga
I sve umijeće što ga poezija zna,
Čitaoče, gle! - u tanku ti knjižicu smjesti
Marulić; ne može se reći čemu je veću težinu dao.
(preveo N. Jovanović)
Frane Božićević Marku Maruliću, koji boravi u Nečujmu
Marule preslavni, diko, prvače Nečujma, zdravo,
Ti kom je vječiti Kralj najveća ljubav i skrb!
Tvoji mnogobrojni spisi potpomažu silno nam vjeru,
Svetomu pismu bi njih trebalo dodati sve.
Tvoja je slava golema i tolik si požnjeo uspjeh
Da ti i Muza kroz stih mora iskazati čast.
(1-6; preveo D. Novaković)
Odgovor Marka Marulića, koji boravi u Nečujmu, Frani Božićeviću
Tvoje me pozdravno pismo veseljem proželo, Frane,
Dokaz mi dalo da tvoj ostajem prijatelj drag.
Iz njeg sam doznao kako zbog mojeg odlaska pate
Ljudi s kojima svoj svaki sam dijelio tren
(...)
Ipak, predragi moji, za objed će dovoljno svega
Naš vam pružiti vrt: blitvu, slanutak i kelj,
Bit će i riba koje u obližnjoj vali se love:
Salpa, sipa i pas, menula, brancin i sarg.
Neće uzmanjkati čaša, ni u njima crnoga vina,
Bit će i s vodom vrč jaku da razrijedi kap.
Na kraju, kao desert, poslužit ću domaće voće,
Smokvu, il komu je drag kruške i jabuke griz.
Prijateljima, dakle, ukòliko zbilja ih muči
Briga i htjeli bi sad vidjeti kako sam ja,
Reci nek slobodno dođu – pa dovde se putuje lako;
Ako sam u srcu tvom, doći ćeš, Frane, i sâm!
(1-4; 33-44; preveo D. Novaković)
Nadasve važan dio Božićevićeve ostavštine jest njegov Život Marka Marulića Splićanina (Vita Marci Maruli Spalatensis), u kojem je on iz povlaštene perspektive suvremenika i bliska prijatelja zabilježio brojne podatke o Marulićevu životu te naveo naslove Marulićevih djela i imena njegovih prijatelja.
Život Marka Marulića Splićanina
(...)
Napisao je vrlo mnogo djela namijenjenih tiskanju, od kojih nemali
dio knjižari posvuda šire i prodaju, učeni ljudi ih hvale, a potomci
će ih štovati. To su, ukratko prikazana, ova:
O načinu čestita i pobožna življenja, u šest knjiga
Evanđelistar, u šest knjiga
O nasljedovanju Krista, u jednoj knjizi
Pitanja obaju Zavjeta, u jednoj knjizi
Pedeset priča, u jednoj knjizi
Život svetoga Jeronima, u jednoj knjizi
Tumačenja uz natpise starih uklesane u mramor, u jednoj knjizi
Djela dalmatinskih kraljeva, u jednoj knjizi
Psihologija, o poznavanju ljudske duše, u jednoj knjizi
Davidijada, u četrnaest knjiga
Sedam knjiga pjesama
O Kristovoj poniznosti i slavi, u tri knjige
O poroku gramzivosti i preziranju bogatstva te o kreposti
darežljivosti, u jednoj knjizi
O slavnim muževima Staroga zavjeta, u jednoj knjizi
Dijalog o Herkulu kojega su nadvisili kršćani
O posljednjem sudu, u jednoj knjizi
O miru Italije, pjesma u herojskom stihu
Pripovijest o Juditi, urešena ilirskim ritmovima i skladno
prevedena, tako da oni koji su vješti tom jeziku ne mogu
pročitati ništa ljupkije i ništa ugodnije, u šest knjiga
(...)
Za života je imao tri vrste prijatelja. Prvoj vrsti pripadaju oni
koji su, premda odsutni i ne poznajući ga osobno, ipak na temelju
glasa koji se širio imali o hvaljenim mu djelima izvanredno visoko
mišljenje; pa opet, nisu se prevarili u velikim očekivanjima koja
su o njemu stvorili. To su bili vrlo slavni ljudi i u većoj milosti
sudbine, to jest Dominik Grimani, božanskom milošću biskup Porta
i prepoštovani kardinal Svetoga Marka; Petar Berislavić, vesprimski
biskup i slavni hrvatski ban; Kristofor Marcello, krfski nadbiskup;
Augustin Mula, plemeniti mletački patricij; Bernard Zane, magistar
umijećâ i svete teologije, metropolitski nadbiskup splitski, te
mnogi drugi čija imena u ovoj prigodi radi kratkoće zostavljamo.
Drugo su mjesto zauzimali valjani i poštovani, no ipak manje učeni
ljudi, među koje su se ubrajali Dmine i Jerolim Papalić, koji je
svoje pjesme običavao i pjevati uz pratnju lire u vrlo živahnim
ritmovima, Nikola Petraka, Marin Kutejev, Petar Gregorijanić i
Alojzije Papalić; ovu je dvojicu zbog osobite vjernosti imenovao
posmrtnim izvršiteljima svoje oporuke.
Zatim slijede ljudi koji su se odlikovali nemalom učenošću i bili
vrlo istaknuti u pjesničkom umijeću; svi su se oni vrlo ugodnim
riječima i vješto složenim pjesmama uzajamno i u zajedničkom
društvu poticali na slavu besmrtnosti. (...)
(preveo B. Lučin)
Sačuvana su dva epitafa što ih je Božićević ispjevao u povodu Marulićeve smrti.
Epitaf Frane Božićevića Marku Maruliću
Isprazna stvar je smrt: ni tijelo joj podložno nije,
Ako nam unatoč njoj beskrajan život je dan.
Marulić, imenu svom osiguravši vječiti spomen,
Sad kad je postao prah, evo sve više je živ.
Tko je razborit, dakle, nek uzme za vodilju krepost,
Pa će nadživjeti on pogrebne lomače plam.
Drugi epitaf istoga pisca
“Tko tu počiva?” “Marko.” “A koji Marko?” “Ta onaj
Marul – na zemlji glas, duh mu na nebu je živ.”
“Kakvom vrlinom je takvu zaslužio nagradu?” “Riječ mu
Čitav osvoji svijet, pobožnost zvjezdani svod.”
“Zar je moguće to – zadovoljiti dva gospodara?”
“Njemu je uspjelo: duh toliko bješe mu jak.
Putniče, bio tko god, vrlina nek uvijek te prati,
Svijetu i Bogu kad ti želiš ugoditi sam.”
(preveo B. Lučin)
